TRI VAŽNE STVARI

 umiriš ruke, pamet,jezik i sve pri tome samo jedno imaš na umu :

nikome naškoditi ne možeš , jer nećeš razbiti čašu ako je ne držiš rukama 

staviš li najmanjim atom snage vlastitu pamet u ler - tabula si raza jer ne škodiš nikome 

ma koliko loše mislio o nekome : e, sad će se netko pametan naći i rećije mekanass kohabitacvija   da su u leru svi komirani 

oni u komi naravno pa zdrav mozak nije za ler fazu, ali je, vjerujte meni  : u tim trenucima sive stanice dišu kroz naš uzdah i miruju  ne čineći nikome zlo 

a jezik ? e, on je katastofično kaotičan, ubojit kad ga pustiš u akciju govora

manje ubojit ako  samo pišeš 

infantilno mekan ako ljubiš 

što znači 

da poljubac šutnjom je mekana kohabitacije 

u kojoj nikada

zla neima 

slika moja bez okvira

može li dan biti slika koja postoji bez okvira ?

i te kako, kažem sama sebi, sve je u sadržaju a ništa u formi

a dan nam nameće sadržaje od kojih mnoge ne biramo

samo se sučeljavamo s idejnim prazninama drugih 

a idu bogme do nesmiljenih visina ljudske gluposti 

poruge, slabosti skrivene pod plaštom ignorancije 

debelokošci debeli, bezdušni , rodjeni od roditelja krivog vremena

koji u im usadili u srž genoma krivo vrijeme i prebacili mržnju 

nejednakih medju mnoštvom koje zaboravlja zlo vrijeme

je, i ja sam ta, na svoju sreću

čije pamćenje nije opsjednuto obilježjima prošlosti

i zato, u svoju neuokvirenu sliku ostavljam samo svoj lik

na čudjenje onih koji je vide

a na radost svoju 

jer sam ostala blistavo čista

i lijepa, naravno, ne posuta pepelom pokajanja 

jer jednostavno

nemam zašto

 

Danas je nedjelja, 3.siječnja.............

Ništa novo ni nepoznato, osim mog klasičnog pesimizma koji nikome ne koristi, a meni užasno šteti,

da ne trujem mog frenda ,kol(j)egu i pratitelja , koji je po habitus sličan samo u boljoj poziciji jer ima psa.........napravit ću pauzu nepisanja dnevnih dogadjanja, jer su dani besmisleno isti, ja nepromijenjena na bolje 

prema tome, niti gubim niti dobijam svojim bivstvovanjem ovdje.....

kad me južina izneredi, onda sam kritična

 

Danas je dan žalosti i na blog.hr neću napisati niti riječ, čini mi se neumjesno pisati smisleno a ne dodirnuti se ovih stradalnika, jer, tamo su dvije blogerice iz tog kraja.

I ovdje, gdje me samo jedna osoba pozna ( a kako upoznati ostaleeeeeeeeeeeee-pitanje je za miljun novaca ) čudim se onima, s tekstovima vječne ljubavi i traženja sebe do te ljubavi

čudim se neprikladnim humorističnim slikama s ponekim lascivnim tekstovima

nije sad da baš moramo staviti crni flor na svoju stranicu, ali malo prigušiti svoje quazi veselje (?) i ljubavnu sreću mislim da bi bilo baš prikladno.........Nitko ne naredjuje nikome što će pisati i kada, ali...

pitam se, zar se svaki dan baš mora pojaviti pjesma tzv.pjesnikinje o "plavim očima , bijeloj kopreni " i sličnim glupim epitetima kao kod druge, koja očima supruga govori da su " boje sna ".

Snovi dakako mogu biti crno bijeli ili u koloru, ali oči..........baš boje sna to Petrarca u najludjim danima ljubavi prema Lauri nije smislio.......

I tako meni došlo ovdje, u anonimnosti 99% ( 1 % je @NF ) da ispucam sebe a da pri tom ostanem živa jer metak mog ovdašnjeg frenda neće pogoditi mene.

Danas jugo divlja i more je valovima preplavilo metre i metre šetnice.....Ja bogme ne šetam, ali oni s navikom pokazivanja na kilometarskim šetnicama su zakinuti.........

i tako krene kad mora

...i eto,novi post na ovom portalu je zapravo dnevni zapis

tako ga shvaćam, tako pišem i bez ikakve povratne informacije 

čak razmišljam, je li nastaviti usputno, promišljeno

ili ono ...slučajno...tek da se zabilježi datum i vrijeme  

da bijah ovdje, u prvom danu 2021. ne očekujući ništa

a ostavljajući svašta u jučer, i to zauvijek.

možda je i dobro što sam sama : mrzim one "špijunke" na ulaznim vratima

kroz koje su oni ispred predimenzionirani, nenormalni 

čak i da buket ruža nose u rukama

ovdje sam skrivena od mnoštva, a jesam li i od tudjeg pogleda ?

Svejedno-ćavanje

 

kad bi mi bilo sve svejedno možda bih bila ona druga ja....

a drugu ja, utjerati u misli ove ja su koraci lični Sizifu 

samo

njegov kotrljajući kamen je ušao u legendu o strpljivost 

a moja neplodna nastojanja su fikcije kojima podliježe moje biće

u pustim željama promjene i završnicom najglupljom koju mogu zapisati 

a ta je,

da nikad, baš nikad mi ništa pod ovim nebom nije svejedno

ispod oblutka dan

u jednom od onih dana u kojima je sve moguće sakrila se, pod oblutkom izbačenim iz mora, jedna želja.....
neznatna, skrivena, a postojana , nemušta
izvan nje sam ja
skrivena od svega, tišinom ovita, najsama - rekla bih smjelo - i ne bih pogriješila.

umorilo se more, usamio se oblutak, skoro da je krutost svoju istisnuo ne bi li želja ugledala
sunčani dan
jedan od onih, u kojemu je sve mogući
kao biti a ne postojati
opet nešto slično meni..........