TREBA PREŽIVJETI DAN SA SOBOM

Postoje trenutci....

....u kojem se usudimo biti blagi prema sebi. Kada skinemo uloge, očekivanja, napetosti koje smo navukli preko dana kao tešku odjeću, pa ostanemo samo mi – krhki, umorni, ali istiniti. U toj tišini nema potrebe da se dokazujemo, da budemo bolji nego što jesmo, da sakrivamo svoje slabosti ili da ih preuveličavamo. Tada život, onakav kakav zaista jeste, dolazi bliže. Čuje se vlastito disanje, osjeti se kucanje srca, i odjednom shvatimo da smo ipak dovoljno živi, dovoljno stvarni, dovoljno vrijedni postojanja baš takvi kakvi jesmo. U tom tihom susretu sa sobom, možda prvi put toga dana, možemo osjetiti nježnost prema vlastitim mislima, prema svojim strahovima, pa čak i prema svojim pogreškama. Kao da nam život tiho šapuće da nismo ovdje da budemo savršeni, nego da budemo prisutni. I možda baš tada, kad niko ne gleda, kad nema publike ni sudije, prestajemo nositi masku – jer nam više nije potrebna. Ostaje samo lice koje zna da je preživjelo još jedan dan, i srce koje, uprkos svemu, i dalje želi voljeti život.