***P O E T I K A***

       s r e t a n  p r a z n i k   r a d a  volim ovaj praznik Prvi maj , prvomajski , svečan i povijeno značajan pa nek je i svibanj,  Prvi maj je uvijek 1. Maj , dan kada je moj otac i njemu slični ljudi prošlog vremena , svečano odjeven  s karanfilom u zapućku prošetao šibenskom Poljanom a ručak, po svim Dalmatinskim običajima  bio je "janjca i mladih biži"  Njega već odavno nema, ali eto - ja samo pamtim i pišem čestitku svima, koji ne zaboravljaju. .

  ovo je najuža ulica u Splitu a možda i dalje od Splita , u centru grada kroz koju se mogu mimoići dvoje djece ali ne i dvoje odraslih osoba.  Ima ona svoj ime koje sad ne znam dok pišem, jer je svi zovu "puti me proć'" i za pravo reć' malo prolaznika i prolazi njome  A oni straanci koji je primijete s Peristila uvijek snime uspomene radi pogotovo ako naiđu na dvoje  koji se mimolaze 

  R.M. Rilke kaže , da je ljubav početak užasa, ona je ono,  što još čovjek može podnijeti  a da ne bi od strahota  i beskrajne istine bio uništen ... i po tome, ljubav nikad nije grijeh

  kažu da slika govori tisuću riječi zato stavljam sliku glasovitog Španjolskog slika Diega Velazquez , vodećeg umjetnika s dvora kralja Filipa IV, portretistu kraljevske obitelji  ali i običnog puka. Slika je vodonoše iz Seville *** kaže mi @NF u komentaru " da slikama idem na sigurno " i ma pravo . Za koji dan  će biti dva mjeseca da smo se "u hrpi" prebacili na ovaj blogger ,mnoštvo entuzijasta , uredno poslaganih na blogu @Vjetra ....20-30 nickova od kojih samo nekolicina piše. Jasno je, da ponekad nedostaje vremena a još češće, nedostaje volje.  Tu, u toj NE volji našla sam i sebe.  A evo, živa sam  samo ne i živahna , a da bih vidjela nove postove otvaram @NF-a i na tome mu hvala

Kampanel  svetog Dujma, vječni simbol Splita snimljen kroz drugi simbol- razgranatu, staru palmu  Veli Varoš, Smoje ga je disao i opisao a s ribarom Šantom sidija u njegovom dvoru , ija srdele sa gradela i pija žmul vina   

O svrt na počasne građane Raba Dunju Vejzović, glasovitu hrvatsku opernu divu svjetskih scena i Marka Perković Thompsona , nacionalno pjevača najbrojnijih koncerata u HR kojega mediji smještaju u ginisovu knjigu rekorda, izazvao je iznenađenje i čuđenje unezverenog puka jer se Dunja "usudila" vratiti nagradu gradu ne želeći biti u istom redu s Thompsonom.  Ni jedno od ovo dvoje nije rodom s otoka Raba da bi Rabljani dodjelom počasti nagradili njihov  entitet:  jedina prednost MPT je da pjeva ono, što veliki Hrvati vole , dok je D.Vejzović poznata kao vrla interpretatorica Wagnera čije se pjevne note smatraju najtežim glasovnim postignućem, a obožavao ga je Hitler , što naravno nema veze s nagradom. Drugo , mala zemlja Hrvatska zna gdje su Čavoglave i Gradiška Stara ali ne zna za Valkiru ili Izoldu , ali ni to čak ne bi bio problem nacije jer Dunja je veliki dio svog opersko umijeća izvodila na stranim scenama , ali ni sve to ne bi bilo strašno , da nagradu nisu izglasali ...

  Danas, 20 travnja  mojoj kćeri je rođendana, ali - to nije sve , ona ga odavno s razlogom ne slavi , jer torte nema ...ni to nije sve : danas bi bio rođendan Hitleru i mojoj svekrvi , pa se mislim, kako se to moralo dogoditi da je rodim tri dana prije termina uz ovo dvoje spomenutih gore.  Ali dobro - ovo je ionako šaljivi postić , kako je jednom napisao @Mariano  "imam lijep naslov ali teksta nemam " Ugodan dan vama koji navratite 

  danas samo jorgovan jučer ubran u mojem vrtu , sniman sa suncem na stolu .

  Iznutra, ispod kože bila je u kaosu . Slomljena kao staklo Poderana kao papir .Nemoćna kao bolesnik ...I što? Ništa- izdržala je. Žene imaju tu moć da prođu kroz najgore . Kroz pakao, I onda te pobijede Bukowski  ***za imenicu - pakao - nema množine, da je ima, napisala bih sve "paklove" osobne, radne obiteljske, ljubavne i ine kroz koje se žena provlači ne bi li opstala s više vidljivih i nevidljivih brazgotina u sebi ***

moj pas zvan Bleki bio je kovrčava, srednja pudla čistog roda i poroda iz Makarske  Govorili vi što hoćete bio je najvoljeniji, četvrti i zadnji pas kojega sam "odgajala "  Uz djecu, naravno. Pas sam odabire gazdu : moj je odabrao mojeg supruga , a ja sam bila, štono bi rekli, glavna pomoćna radna snaga kojoj je Bleki privržen kad Gazde nema. A njega bogme zbog dežurstava i nje bilo po vjetrovitim, kišnim noćima kad god bi Blekija proljevasta stolica vukla van.  Sad ga više nema . Već četiri godine . Nakupile se bolesti ljudske , jedanaest godina , i ma koliko mažen i voljen morali smo ga uspavati za njegovo dobro. Zbog nas smo ga održavali , iz obične, sebične ljubavi.  PS. Namjerno stavljam šaljivu pseću sliku jer je tekst tužan, ja tužna dok pišem , jer na današnji dan  nas je napustio. Mi njega nismo !!  

  MALO RUKOTVORINE za vikend čeljad  da ne bude bijesna , trudim se, al' pohvale nemam 

          hladnoća nezahvalnosti   dobili su svoju djecu, ali nisu shvatili, kaže mi prijatelj. a navijestio sam sinovima da će kada budu imali svoju djecu shvatiti koliko ih volim i zašto sam zapravo takav kakav jesam. znam da nisu, jer odbacuju moje savjete i iskustvo, zanemaruju upozorenja, ne očekuju pomoć. podcijenjuju moje žrtvovanje, moja odricanja. time obezvrjeđuju sebe otuđujući se od mene. vidim da nisu, nastavio je, jer ne osjetim njihovo poštovanje. čujem njihovu šutnju, osjetim kako moje brige prolaze pored njih bez odjeka, i hladnoću nezahvalnosti na koži duše.  

  Svaka budala može kritizirati, osuđivati i žaliti se — i većina budala to čini. Ali za karakter i samokontrolu potrebno je razumijevanje i praštanje. Jer prava snaga nije u tome da reagiraš, nego da znaš stati, razumjeti i izabrati mir umjesto ljutnje. Takvi ljudi ne troše energiju na ogorčenost, nego je čuvaju za ono što doista vrijedi. U tome se prepoznaje zrelost. Teško je ponekad izdržati atake, omalovažavanja, kritizerstvo pa sebe dovodimo u situacije koje su neprimjerene , jer sačuvati samokontrolu nad sobom je najjače ljudsko umijeće kojim svjesno sebe, kao povrijeđenog stavljam u "ler" ne bismo li odšutjeli ono, što iz nas izađe kao uvreda.  Ne shvatite ovo kao pametovanje nego kao istreniranu osobnu reakciju koju - na žalost - nitko od nas ili vrlo rijetki imaju kao ugrađeni dio nekonfliktne osobnosti.

Pod nebom smo dvoje nad kojima je ponekad grmjelo ,uz maglu i kišu vodotoke stvaralo a ja sam čekajuć te i sušila se i u prah pretvarala Ali kako da jedno bez drugoga živimo, kad bi bez mene i tvoje poslanje b ilo uzaludno: vode bi jalovo isparile, rijeke se slile i u ponornici nestale. ne mogu biti sama, strah me vjetra koji bi me u prah razneseni pretvorio Srećom, u sitnom zrnu pšenice nađosmo se — koje bez mene i bez tebe nikad ne bi proklijalo, niti u kruh izraslo.

U suton kada prve zvijezde i prve gradske lampe sinu , Kad ljubavnik o dragoj sanja , a pijanica o svom vinu..... Ja tiho hodam pored kuća u kojima se svjetla pale ; sva zla i nevolje i sumnje najednom budu posve male... I smješim se u meki suton , od zapaljenih zvijezda svečan , i osjetim dubinu svega, i da je život vječan- vječan...

danas sam pročtala a sad vidjela u tv dnevniku slučaj majke iz Zagreba koja ima psihički bolesnog sina od prvih godina rođena do sadašnjih 15 koliko ih ima koji je vrlo nasilan, koji hoda s nožem u ruci, koji se tuče i ranjava, nestaje iz obiteljskog doma bez objašenjenja.. Sve je ovo dio prestrašne obiteljske situacije u kojoj, osim njega postoji i stariji brat i dvije mlađe sestre nad kojima, kao i nad roditeljima dječak vrši nasilje , ne pohađa specijalni školu, bude u bolnici tjedan dana i onda bude pušten na kućnu "slobodu" koja je samo njegova ali ne i obiteljska. Pišem ovo prilično ljuta na društvo koje zaista ne vodi računa o psihičko bolesnoj djeci koja su ostavljena ulici , jer obitelj s takvima ne može baš ništa. Ovaj, o kojem je riječ, je prošli tjedan u parku napao nožem drugog dječaka i po izjavi majke, skoro ga ugušio da ona nije ovoga drugoga spašavala od svog nasilnog sina. Duboko sam uvjerena zbog posla kojega radim, da socijalna skrb NE radi dobro, a...

Nema natrag, samo naprijed. Egzistencijalno, natrag je nemoguća opcija. I samo sjećanje na ono “natrag” je uvijek novo. Svijet nikada neće biti u fazi u kojoj je bio, ma koliko god poveznica s prošlim se našlo. Znanost i tehnologija vrtložno jure naprijed, vrijeme kakvo poznajemo jednolično i nezaustavljivo protječe. S tim u vezi, svaki oblik pesimizma je sulud i življenje nepotrebno čini ružnijim. Vjeruj u dobro i ono što je pozitivno, i da će biti sve dobro naposljetku - nema dokaza da si u krivu! Samo vjerovanje oblik je bivanja.

ovu sliku i citat skinula sam s fejsa nakon 1300 i više pregleda i jako puno komentara, uz malu napomenu : Nikša uživa u sebi. Bila sam mu profesorica jezika i književnosti u Zdravstvenoj školi, smjer farmaceut gdje su inače svi upisani bili s 5,00 i ni po čemu se nije razlikovao od ostalih osim po gitari koja je s nama išla i na kraće izlete i na eksurziju. I Ava Karabatić, generacija farmaceta iza njega bila je s 5.00 oslobođena polaganja mature ( Nikša je polagao maturu ) pa usporedba sadašnjih života dvoje upečatljivih polaznika ove škole je nemoguća. Preslušala sam Stankovićevu emisiju dva puta : nije mi promaklo ništa osim, da je Nikša s malim estetskim korekcijama zgodniji nego što je mislio da će ikaad biti. Što mogu, kad imam slonovsko pamćenje....

Lutam svodom što tamom nas krili, život sve je duži, a ljubav sve kraća. Putokaz u zviježđu šapće gdje smo bili. Među sjenama stojim uspravno i sama — usamljenost je jedina moja vertikala.

  ' Ko o čemu , ja o Splitu , ne o gradu nego imenu grada.  Ime grada povezano je s mediteranskom biljkom  brnistrom ( i ja je imam u vrtu veliki grm ) ,a ime brnistra je kažu nastalo od grčke riječi Aspalathos što je izvorni naziv za biljku mirisnih žutih cvjetova - brnistra ili žuka Mnogo prije nego li je car Dioklecijan sagradio svoju palaču , na ovom su prostoru grčki doseljenici s otoka Visa  ( Issa ) utemeljili trgovačko naselje . Predaja kaže, da su to naselje ( današnji Split ) nazvali po brnistri , jer je cijelo područje uključujući i Marjan bilo pokriveno tim mirisnim, žutim cvjetovima Tijekom stoljeća ime se mijenjalo, pa su Rimljani  prilagodili prvotni grčki naziv u Aspalatum ili češće Spalatum, sve do pojave talijanskog naziva Spalato . Lokalno stanovništvo Dalmatinci su tih davnih vremena nazvali ga Spljet , a naposljetku i SPLIT , kada je gradsko vijeće 1909 donijelo službenu odluku , da ime grada bude SPLIT. 

  ...ima dana , kad te dan neće  kao danas, vjetrovit i sumoran , hladan ,bezbojan i apatičan. U Velikom tjednu ovi s tv-a najavljuju skupe i jeftine "košarice-tako ih zovu , inflaciju od 4.7% a meni se neće jurcati po velikim centrima koji su po Splitu raspršeni i daleko tako da sutra nema bakalara za dvoje : naručit ću preko Wolta nešto prikladno , jer, vjerovali ili ne, u ove tri ribarnice u kvartu ni ribe danas nije bilo. Osim one iz uzgoja  Ja sam u leru i zato stavljam slikice sa svog balkona. Bar malo boja u ovom sivom danu 

  Suvremeni čovjek hoda kroz mnoštvo kao kroz maglu. Okružen glasovima, a gladan glasa. Dodirnut ramenima prolaznika, a netaknut u duši. On je naučio da govori, a zaboravio da kaže. Naučio je da sluša, a da nikog ne čuje. Njegovi razgovori su mostovi od papira — prelaze se lako, ali nikuda ne vode. Boji se blizine koja razotkriva, i samoće koja ga razgolićuje. Zato bira sredinu: dovoljno ljudi da ne bude sam, dovoljno površine da ne bude viđen. U toj tihoj trgovini prisutnošću, on svakog dana potpisuje isti ugovor: da ostane nedodirnut, a da ne izgleda napušten. I tako nastaje čudo našeg doba — čovjek koji je uvijek među drugima, a nikada ni sa kim.