BIJELA BOJA

-

 







Restaurirana Dioklecijanova palača, južni zid prema moru.Prekrasan dojam ostavlja dok prolaziš Rivom, a još bolji svima koji  brodovima uplovljavaju u luku.........Tamnoputi i bijeli muško - ženski mornari s ogromnog američkog nosača aviona zadivljeno su promatrali i snimali ove zidine koje zaslužno blistaju onako kako i zaslužuju : bijelo, moćno i vječno kao da je car Dioklecijan upravo sa svojom Priscom uselio među ove zidova 


Primjedbe

  1. POETIKA31. ožujka 2026. u 17:12

    Snimio J.Gudić , FB, najbolji lutajući reporter grada

    OdgovoriIzbriši
  2. teuta31. ožujka 2026. u 17:27

    Samo jednom sam bila u Splitu i prošetala Dioklecijanovom palačom.
    Lijep grad. Imam poznanike u Kaštel Lukšiću...

    OdgovoriIzbriši
  3. Stara vrtlarica31. ožujka 2026. u 17:52

    Od svih mista na svitu najlipši je Split... a naša Siscia je nažalost pod zemljom, ponešto možeš vidjeti u našem Gradskom muzeju, a ponegdje u gradu možeš vidjeti pokoji kamen ugrađen u temelje kuća ili postavljen kao kućni prag.

    OdgovoriIzbriši
  4. POETIKA31. ožujka 2026. u 18:05

    Hvala moje dame

    OdgovoriIzbriši
  5. Kejtoo31. ožujka 2026. u 18:57

    Draga mi je Splitska riva i Dioklecijanova palača i općenito taj dio grada, voljela sam tamo prolaziti kad sam živjela u Splitu

    OdgovoriIzbriši
  6. POETIKA31. ožujka 2026. u 19:26

    Keeeeeeeeejt ============? živila u Splitu =???? OMG

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

BONACA U PORTU

-
Slika
evo , ovako "naopako" ka šta izgleda  Riva i kampanel svetoga  Dujma u bonaci Spli'ske rive izgledam ja sama sebi kad prođem neke postove do kojih uspijem se probiti . Nemojte mi zamirit ,nisam loša nego sam nikakva  
Read more »

POZNAJEMO LI SVOJA DJETINJSTVA

-
Slika
  Zašto smo sebi pa i drugima , čak i onima najbližima --tajna ?  Sva naša tajnovitost leži u psihičkim dramama našeg djetinjstva koje ne želimo ili ne smijemo otvarati zbog sebe i svijeta koji sudi po svojim mjerilima . Pokušamo li analizirati sebe moramo doći do samog dna kako bi se oslobodili svih pritisaka iz djetinjstva.  Ali to „dno” nije hladna činjenica, niti puki skup uspomena koje treba racionalno složiti kao slagalicu. To je prostor gde se činjenice prepliću sa osjećajima koje tada nismo mogli razumjeti, niti podnijeti. Dijete ne pamti događaj kao dio svoje prošlosti  – ono pamti što ga je boljelo, tko ga je omalovažavao, čiju nježnost je osjetilo kao i surovosti doma ili škole koju je osjetilo.  Kad odrastemo, a da pri tome nismo  "otključali " taj svoj dio , oslobodili i racionalizirali sve te traume iz djetinjstva ostajemo kao odrasla osoba s dušom usamljenog ili napaćenog djeteta , osjetljivi na druge, sretne ljude i njihove sretnije sud...
Read more »