M.CRNJANSKI -ponavljanje gradiva

 

Miloš Crnjanski - Dnevnik o Čarnojeviću

... U to doba se igrao tango, a mi, Banaćani nosili smo svilene čarape. Dâ, nije više đački život kao nekada u Hajdelbergu; ne, bilo nas je svakojakih. Dani su prolazili. Učio sam. Sjedio sam najviše tamo, gdje se govorilo o pokretima čitavih slojeva bijednih i oduševljenih. To sam volio. Tu rumenu krv prosutu po ulicama.

 Sjedili smo ja i nekoliko Poljaka i Židova i slušali smo "istoriju ruske duše"

; ona je dolazila kao grdna magla sa Istoka. I znao sam, da mora doći neka grdna oluja, koja će raznijeti taj učmali život bez srži i bez bola. Knjige, čitava brda knjiga ležala su kojekuda po sobi; vani je bilo kobno proljeće o kojem još nitko slutio nije šta donosi. A mi smo nosili svilene čarape i cijele dane provodili po ulici i kavanama. Htjeli smo da spasimo svijet – mi, slavenski đaci. Ko zna? 

Možda će jednom sve nestati u umjetnosti, koja neće reći ni šta hoće, ni šta znači ono što kaže. Možda će nestati govor, i pisanje, i određivanje; da je ovo smrt, a ovo ljubav, a ovo proljeće, a ovo muzika. Ko zna? Ah, sjećam se: tada sam se u pismima potpisivao „siromah Jorik“, a majka mi je po cijele dane išla po komšilucima i pitala šta je to Jorik. E, tako se živjelo prije rata.

....................................................

 Ah, bio sam mlad i imao sam tako lijepa, vitka, bijela krila i pleća.